Posvećeno posebnoj osobi,mojoj princezi na crnom konju.

znam da si negdje blizu...trazim te svaki dan iznova
satima setajuci ovim gradom,gubeci se nepoznatim ulicicama,
hodajuci uz prag morskog horizonta koji me na trenutke podsjeti da se trgnem i ispravim
par kapi vode iz zalutalog vala iznova me sjete da ne odustanem

prolazeci ispod ovog plavog neba,trazeci te u mnostvu nepoznatih lica,koji poput kakvih sivih sjena bespovratno prolaze pored mene
cekam tebe...

svaki dan iznova krecem u nadi da cu te pronaci,bilo gdje i bilo kada,da vidim jesi li to stvarno ti ili sanjam

cesto stanem negdje na osamu u srcu prirode
nadajuci se da ces odnekud dosetati,jer si taj dan umjesto kafica ili monitora odabrala
nesto ljepse...
mozda i ti nesto slicno cekas,mozda smo se dosad uvijek mimoisli ?
poput savrsenog kontrasta,jedno smo do drugog ali nikad se necemo sresti ...

iskreno,ne znam;
malo toga me veseli,isprazna lica,ljudi bez duse,ne mogu ispuniti moje vrijeme i donijeti mi osmijeh na lice

al znam da bi ti mogla,svojim pogledom,dodirom,pokretom,razbuktati vatru i probuditi sve emocije koje covjek kad se zaljubi i biva sretan

pruziti vjetar u leda protiv svih problema,negativnih emocija koje te okruzuju,ljudi koji nemaju zivotne iskre i radosti
podijeliti i najmanju glupost koja ti moze ukrasti makar mali osmjeh sa lica,pokusati te iznenaditi svaki put iznova necim sto nije dio danasnje svakodnevice


ne znam ni sam zasto ovo pisem,ali evo mozda me sram to ikome rec pa je lakse napisat...

ciarro scuro

Iskreno,želim vaše mišljenje?!

Kažu da govori 1000 riječi?

Zašto uopće ovo pišem?

A nemam pojma,evo u ovaj večernji sat jednostavno stojim u sobi,nakon što sam većinu dana proveo na faksu...
Jednostavno "ćulim" bez ideje što sad i razmišljam jesam li jedini ?
Gdje god otvorim nešto vidim nekakve tužne vijesti,tuga ovamo,kriza onamo,ne znam jel mi se čini al svaki dan nas bombardiraju sa nekim vijestima od kojih se trebamo zapitati,pa jbt čemu sve ovo onda?
Iskreno ni sam ne znam,al eto nekim čudom potaknut dosadom ukucah u famozni google kako napraviti blog? I evo rezultat potrage se već vidi,već nešto švrljam kako bih ne znam,spustio misli iz glave na papir...
Možda mi se čini al nekako dok u prolazu gledam ljude,bilo da se vozim u busu,sjedim vani i gledam ih poput kakvih malih buba dok jure na sve strane okupirani svojim poslom,imam dojam da smo postali previše otuđeni.
Previše hladni da bi se uopće osvrnuli na nekog pored nas,mislim da je to rezultat bombardiranja svih nas sa negativnostima koje nas okružuju,previše stresa i negativnosti se izloži pred svakog pojedinca u jednom danu da on uopće zaboravi na one slatke stvari kao što su spontanosti,osmijeh,toplina,ma bilo kakva trunčica koja uljepša taj dan i omogući nam promjenu iz minusa u plus. Jer mislim da je baš ta iskra potrebna u svakom danu kada nam baš ne ide da preusmjeri onaj vjetar što nam puše u lice i okrene ga put leđa kako bi dobili poleta? Ne mora to biti neka velika stvar,dovoljan jevedar pogled slučajnog prolaznika ili osmijeh drage nam osobe da prestanemo misliti na bilo što,već da se izgubimo u trenutku i poželimo da traje vječno. Previše nemira se unosi u našu svakodnevicu tako da zaboravljamo male stvari;"sitnice koje život znače"; jer uistinu to i jesu...
Jedina stvar koja me trenutno smiruje je melodija Ludovico Einaudi - Una Mattina ...